Ibn Sina ili Avicenna (370/980-429/1037), također poznat i kao al-Šejhu-l Reis, spada u red rijetkih srednjovjekovnih muslimanskih mislilaca koji je napisao autobiografiju, a koju je upotpunio njegov učenik Abu Ubejd al-Džuzdžani. Ova autobiografija/biografija bila je kasnije prenošena od strane mnogih biografa, uključujući al- Bejhakija (u. 565/1170), al-Qiftija (u. 646/1248), Ibn Abi Usaybi‘ah (u. 669/1270) i Ibn Hallikana (u. 680/1282).Ibn Sina je rođen u Afšanahu (malome mjestu nadomak Buhare, sjedišta dinastije Samanida), gdje je njegov otac Abdullah, porijeklom iz Balha, sreo i oženio Setareh. Imali su tri sina, Alija, al-Husejna (Ibn Sina) i Mahmuda. Kada je imao oko pet godina njegova porodica se preselila u Buharu jer je njegov otac bio određen za guvernera Harmajatnaha, sela koje se nalazilo u samome predgrađu Buhare.Ibn Sinaov život, obrazovanje i karijera su manje-više poznati, i zbog toga ovdje nećemo ulaziti u njihove detalje. Bit će dovoljno samo upozoriti na osnovne karakteristike njegova života koje i sami al-Džuzdžani poentira. To su: (1) studij Kurana i islamske literature je završio kada je imao deset, a ostale znanstvene discipline, uključujući i islamsko pravo, astronomiju, medicinu, logiku i filozofiju, kada je imao osamnaest godina, i (2) njegova nevjerovatna produktivnost, usprkos nestabilnim političkim prilikama u kojima je živio, primoravala ga je da katkada mijenja mjesto boravka, da živi u ilegali i da, štaviše, bude zatvaran. Njegov ogromni doprinos u raznolikim granama učenosti rezultiran je nevjerovatnom memorijom koja mu je omogućavala da napamet nauči, primjerice, Kuran i Aristotelovu Metafiziku; ingenioznom intelektualnošću koja mu je pomogla da razmatra i rješava teške probleme čak i u snu. Broj djela koja je napisao (između 100 i 250), kvalitet njegova djela i njegova doprinosa praktičnoj medicini otkrivaju začuđujući stupanj stručne kompetentnosti.Još u ranoj dobi Ibn Sina je bio uveden u raznolika religijska, filozofijska i znanstvena učenja. Primjerice, njegov otac ga je uveo u Ismailizam kome je i sam bio pripadao. Bio je otvoren za sunijsku doktrinu, baš kao i njegov učitelj u fiqhu Ismail al-Zahid koji je bio sunija, kao i za šiizam dvanaest imama. Drugi njegov učitelj po imenu al- Natili omogućio mu je širi uvid u logiku, astronomiju i geometriju. U mišljenju je veoma brzo postao nezavisan. Prvo, nije više imao potrebu za učiteljima, nastavljajući da se samostalno obrazuje; drugo, nije bezuvjetno prihvatao niti jednu doktrinu od doktrina kojima je bio izložen. Zahvatao je sa raznolikih izvora, kritički selektirajući ono što je prema njemu bilo zanimljivo i važno. Stoga u njegovom sistemu mišljenja lahko prepoznajemo tragove platonizma, aristotelijanizma, neoplatonizma, galenizma, farabizma kao i drugih grčkih filozofskih i islamskih ideja. Njegov sistem mišljenja je jedinstven te zbog toga ne možemo reći da slijedi bilo koju gore pomenutu školu. Čak i djelo al-Šifa, u kojemu je primjetna jaka aristotelijanska tendencija, nije čisto aristotelijansko djelo, kako se to nerijetko misli. Teorija stvaranja, primjerice, koja je temeljno neoplatonička i teorija poslanstva, koja je bitno islamska, su samo dva lijepa primjera njegovih brojnih nearistotelijanskih izvora učenosti. Al-Džuzdžani potvrđuje jedinstvenost ovoga djela i tvrdi da u njemu nema ništa što nije rezultat njegova osobnoga mišljenja. I sam Ibn Sina poentira tu činjenicu, naglašavajući njegovu originalnost, posebno u dijelu koji se bavi logikom i fizikom.Najvažnija Ibn Sinaova djela su al-Qanun fi‘l-tibb (Medicinski Kanon), al-Shifa‘ ( Ozdravljenje), al-Najah (Spasenje), ‘‘Uyun al-hikmah ( Izvori mudrosti), Daneshname-ye ‘Ala (Knjiga Znanosti posvećena ‘Ala al-Dawlahu) i al-Isharat wa‘l-tanbihat ( Knjiga o ukazanjima i misaonim poticajima). Čuveni Kanun se sastoji iz pet dijelova i na latinski jezik je preveden više puta. Skoro pet stoljeća je smatran najvažnijim medicinskim izvorom kako na Istoku tako i na Zapadu, a i dan danas predstavlja primarni izvor islamske medicine. Primjer za to nalazimo na Indopakistanskom potkontinentu. Obimni sadržaj djela al-Šifa, koji inače predstavlja Ibn Sinaovo najdetaljnije filozofsko djelo, obuhvata četiri glavna predmeta: Logiku, fiziku, matematiku i metafiziku. Logika je podijeljena na devet dijelova, fizika na osam, a matematika na četiri. Fizika (izuzimajući dva dijela koja se odnose na životinjski i biljni svijet, koji su upotpunjeni nakon matematike) štampana je prva, slijedili su metafizika, zatim logika i napokon matematika. Djelo al-Nadžah, koje predstavlja neku vrstu sumaruma djela al-Šifa, također se sastoji iz četiri dijela. Logiku, fiziku i metafiziku u ovome djelu priredio je sam Ibn Sina, a matematiku al-Džuzdžani. Djelo ‘Uyun al-hikmah, poznato i kao Sažeti prikaz, čini se da je napisano s namjerom da bude instrukcija u logici, fizici i metafizici. Takav utisak se stječe iz jednostavnosti, jasnoće i sažetosti kojima je rad kao takav predstavljen. Djelo Danešname-ye Ala također je sastavljeno iz četiri dijela, a posebno je znakovito po tome što predstavlja prvo napisano djelo iz peripatetičke filozofije na perzijskom jeziku. Al-Išarat wa‘l-tanbihat, djelo je koje predstavlja najzrelije i najobuhvatnije Ibn Sinaovo filozofsko djelo, također se sastoji iz zogike, fizike i metafizike. Ono završava sa raspravom o misticizmu, raspravom koja može biti podvedena pod etiku razmatranu prije u njenom sufijskom negoli u metafizičkom značenju. U dodatku Ibn Sina donosi jedan broj eseja i poema.
